Otišla si. I sad… što dalje?

Za žene koje su bile dugo jake za sve – osim za sebe.

Godinama si bila tu. U svemu. Iza svakog rođendana, svakog ručka, svakog problema koji nije bio tvoj, ali si ga nosila kao da je.

Ponekad je bilo dobro, često loše, ali nikad stvarno – tvoje. Tvoj prostor, tvoj mir, tvoja sloboda... Nisu postojali. Jer ti si bila ta koja "drži sve".

Djeca su odrasla. Otišla. A ti si ostala zarobljena u ulozi – supruge, domaćice, podrške, rješenja. I onda si – otišla.

I sad?

Sad odmaraš. I ne moraš se opravdavati.

To nije luksuz. To je oporavak.
Tvoje tijelo i um prvi put nakon dugo vremena nisu u obrambenom stanju. I to je čudno. I nelagodno. I dobro. Pusti da te nosi.

Sad nećeš odgovarati na poruke. I to je u redu.

Kad osoba koja te gušila izgubi kontrolu – pokušava sve. Nazvati. Pisati. Glumiti zabrinutost. Podsjetiti te na tvoju “ulogu”. Ali ti više ne igraš tu igru. Ti biraš tišinu. U tišini se čuješ. Prvi put.

Sad dolazi krivnja. Ali nije tvoja.

Naučena si brinuti se o svima. Da ti bude žao. Da moraš "biti tu". Ali ne moraš. Tvoja je savjest čista – jer si dala više nego što si imala. A sad imaš pravo dati sebi.

Sad se okruži onima koji te stvarno vide.

Ne onima koji pitaju "A jeste probali razgovarati?"
Nego onima koji kažu: "Vidim te. I vjerujem ti."
To je tvoj novi krug. Možda malen. Ali tvoj.

Sad učiš živjeti – bez straha.

Bez straha da će tvoja riječ izazvati napad.
Bez straha da će tvoje "ne" imati posljedice.
Bez straha da postoji samo jedan ispravan način.

Jer sada, po prvi put – postojiš i ti.

Što sad?

Sad si ovdje. U nepoznatom, ali svom.
Ne moraš znati što će biti dalje.
Dovoljno je da svaki dan pitaš:

Što danas treba meni?"

I svaki dan – odgovoriš.