Život s manipulatorima: Kad tišina boli više od riječi

Postoji posebna vrsta iscrpljenosti koju ne možeš objasniti riječima. Ona se javlja kad god pokušavaš biti „normalan“ u nenormalnim okolnostima. Kad živiš s osobom koja vrti stvarnost, briše tvoje osjećaje, i svaki tvoj pokušaj da budeš „vidljiv“ završi osjećajem krivnje. Ovo je priča o životu s manipulatorima – o tihoj borbi koju mnogi vode, a malo tko primijeti.

Manipulatori nisu karikature – oni su često ljudi koje najviše volimo

Priča je mnogo. Mijenjaju se scenariji, okolnosti i lica, ali osjećaj ostaje isti – težina koja se ne da izreći, iscrpljenost koja se ne vidi izvana, i pitanje:
„Jesam li ja lud/a ili se ovo stvarno događa?“

Manipulatori nisu uvijek agresivni. Neki dolaze umotani u šarm, drugi u šutnju, treći u prividnu zabrinutost. No ono što im je zajedničko je kontrola kroz zbunjenost i emocionalnu igru. U njihovoj blizini tvoje emocije gube smisao, a svaki pokušaj granice pretvori se u novu optužbu.

Zašto baš žrtva radi na sebi?

Apsurd je u tome što su upravo oni zbog kojih se najviše radi na sebi – oni koji ne mijenjaju ništa. Njima nije potrebno preispitivanje jer u svojoj priči oni nemaju problem. Ipak, oni koji žive s njima – prepoznaju da ne mogu dalje bez unutarnjeg rada. I to je često jedini način za sačuvati razum.

Nažalost, praksa je tiha i neuredna. U praksi postoje djeca, krediti, emocije, navike. U praksi, ponekad ostajemo jer „nije uvijek tako“, jer dođe i taj dobar dan. A zapravo, što više radimo na sebi, to više vidimo koliko toga ne štima.

Možda je najhrabrije – otići, na svoj način

Otići ne znači uvijek spakirati kofere. Ponekad to znači emocionalno se distancirati. Ne hraniti dinamiku, ne uzvraćati istom mjerom, ne gubiti tlo pod nogama zbog nečijeg neriješenog ega.

Jer ponekad je stvarno najbolje – otići po svoj mir.

Nitko ti ne može reći kad je dosta. Ali tvoje tijelo zna. Tvoj um zna. Tvoje srce zna.

Svatko zna kako mu je. I što mu je činiti. A to znanje – to je početak slobode.