Praznik rada: Kad put na more postane stres, a ne užitak

Prvi svibanj – Praznik rada.

Dan kad bi svi barem na trenutak trebali usporiti, udahnuti dublje i podsjetiti se da smo nešto zaslužili. Neki će ga provesti u prirodi, neki na pikniku, ali mnogi će krenuti prema obali, uhvatiti produženi vikend i uživati u svemu što more nudi: sunce, jutarnje kavice, mirisi borovine, zvuk valova...

Zvuči idealno, zar ne?

Ali prije nego što stignemo do tog blaženog osjećaja – treba doći na more. I tu nastaje problem.

Gužve na cestama, kolone koje se ne miču, nervozni vozači, trubljenje, prigovaranje. Kao da su svi krenuli u isto vrijeme s istom idejom, ali bez strpljenja. Ljudi koji vikendom jedva čekaju “odmor”, ponašaju se kao da su krenuli u rat, a ne na more. Svi bi htjeli da se baš njima oslobodi prometni trak, da baš njih svi puste ispred te da cesta pripada samo njima.

Neki se iznerviraju još prije izlaska iz grada. Prigovaraju partnerima, djeci, prometu, vremenu, aplikacijama koje “krivo pokazuju”. A pravi razlog? Možda to nije ni gužva ni cesta. Možda je to samo nestrpljenje, prevelik ego i navika da sve mora ići po našem – odmah.

Zaboravljamo osnovnu stvar: idemo na more. Slobodni smo. Zdravi. Imamo gdje otići. I to nije mala stvar. I to je već dovoljno da budemo sretni.

Kad bi ljudi samo na trenutak stali i pomislili: “Nije važno koliko ćemo čekati – važnije je s kim idemo, kamo idemo, i kako se osjećamo dok putujemo.” Možda bi i gužva bila lakša. Možda bi i taj put bio dio užitka, a ne prepreka do užitka.

Jer pravi odmor ne počinje kad stignemo. Počinje u glavi.